Safijina priča
Ova priča nije poput mnogih starih koje završavaju čudno, neistinito i nesretno. Ova legenda u sebi ima sreće, boli, patnje, ljubavi i pobjede. Ova priča i dan danas se priča…
T u u blizini Frenkluk mahale stanovaše Ahmed–bega Magbulija kći. Bješe po ljepoti nadaleko pričana uz kahve mladih begova, po sijelima saraj djevojaka. Svi su znali i gledali Safiju. A ona, kao da je znala. Svaki dan bi oblačila košulje od tankog svilenog beza ističući svoje grudi, a zlatom vezenim fermenima iznad struka pokazivala bi svoj stas. Sve bi zakitila svojim bijelim smijehom pozdravljajući znane njoj drage. A ona opet, kao nježan cvijetak na žarkom suncu. Voljela je niz staru kaldrmu, kroz Baščaršiju proći u sedefli nanulama da bi otišla naučiti svirati klavir. Mnogi su joj zamjerili na nauk koji ide. Novi vakat nisu mnogi razumjeli. Stare su Sarajlije utonule u stari zeman, zaneseni nadom da će vratiti ta vremena. Samo su neki bili svjesni da prijelaz donosi suštinske promjene. Takva je bila i Ahmed-bega jedinica, Safija.
„Majko, sanjala sam opet kako je niz polje veliko vjetar zamiris’o, a ja sam opet poletjela sa makovima i jorgovanom do hladnoga izvora. Umalo da nisam pala, kad tad… On, majko, plave kose insan, oči mu krupne i onako… mene gledaju. Da ne bude njega – upala bih majko…“ „Šćeri moja… Nije ni čudo što sanjaš takve sne, kada nam otac stalno priča i govori kako ćemo jednog dana ovom Austrijom dane u meraku većem provoditi. Nek’ je na hajrl samo… Ustani ti majci. Otac ti je donio novu anteriju uz oči tvoje. Reko’o je da ti je dam čim ustaneš, da mu krasiš dvore njegove još više, da mu lijepa cvateš baščom.“ „Majčice moja! Lijepa je! Hoću l’ se majko moći prošetati ovakva do Miljacke? Neću dugo! Reći ću babi da sam bila, dao bi on meni da izađem!“ Begova kaduna joj ne stiže odgovoriti, jer je k’o lahor vjetra Safija već bila krenula. Nasmiješi se kaduna samo i ode sretna i vrati se i ona sretna u avliju, znajući da će Safija poslije kod grofice na nauk.
Nove zgrade koje su nicale počele su joj se sviđati. Već danima dobošari nosili su vijesti i po čaršiji govorili da će u zgradi Oficirske kasine preuzvišeni podmaršal dati koncert koji će cijeli Saraj pamtiti još dvadeset vjekova. Gradom su pristizali novi fijakeri žarkih boja sa pozlatama sa strane. Iz njih su izlazile gospođe dugih svijetlih haljina, široke i tanke dijademe, koja je bila veća duplo od njene glave i omotane u vezene cvjetove kakve Safija još nije vidjela. Njih su za ruku izvodili muškarci odjeveni u crnu odoru, bez pasa i jeleka. Oko vrata prepoznavala se bijela košulja sa jedinstvenim ukrasom. Na nogama su imali obuću koja se sjajila i lijepo izgledala, a na glavi bio je do sada neviđeni oblik fesa. Safija je saznala da se to zove šešir, kao i dijadema koje su nosile žene. Nije ni bila svjesna da je dugo gledajući stajala pored te kasarne i ljudi koji su primijetili njenu reakciju i ljubazno klimajući glavom pored nje prolazili. U jednom trenutku shvatila je šta se dogodilo i samo počela trčati prema kući.
